PATRIJARH PORFIRIJE: ZASTAVA JEDINSTVA ČUVA NAS OD ZLA I PODELA
Patrijarh Porfirije poručio je na obeležavanju Dana srpske zastave, jedinstva i slobode da su podele izvorište zla i da se sloboda i jedinstvo moraju čuvati kroz ljubav, odgovornost i veru u Hrista. Njegova beseda istakla je značaj duhovnog jedinstva, nasleđa Svetog Save i obavezu očuvanja srpske trobojke kao simbola slobode i zajedništva.

Beseda Njegove Svetosti Patrijarha srpskog g. Porfirija održana 15. septembra 2025. godine, na Dan srpske zastave, jedinstva i slobode, u Narodnom pozorištu u Beogradu.
Vaša visokopreosveštenstva, uvaženi gospodine Predsedniče Vlade Republike Srbije, uvaženi gospodine Predsedniče Vlade Republike Srpske, svi po redu i po časti, braćo i sestre, neka nam je srećan i Bogom blagosloven Dan srpske zastave, jedinstva i slobode gde god se kao narod nalazimo!
Razmišljajući koju poruku da večeras uputim najpre sebi, a onda i čitavom našem narodu, opredelio sam se da pozovem sve nas da se molitveno zagledamo u Svetog oca našeg Savu i da zaištemo njegovu pomoć i pouku, da se zapitamo šta je danas za nas najvažnije. Prava je prilika za to, jer ove godine obeležavamo 850 godina od njegovog rođenja.
I zaključujem da je iz njegove riznice neizbrojivih vrlina najvažnije to što je on uspeo da sabere čeda svoja u jedinstvu Duha i to ne bilo kakvog duha, nego Duha Svetoga.
Velika je istina da je značajno jedinstvo po poreklu, po krvi, rodu, imenu, zemlji, zavičaju, jeziku i da svako jedinstvo u bilo kojoj od ovih kategorija ima svoj smisao, ali je daleko važnije, ili bolje reći, temeljno, fundamentalno i bazično duhovno jedinstvo među ljudima.
Sveti Sava nam je otkrio i objasnio da se to jedinstvo ogleda u osećanju odgovornosti čoveka prema čoveku; da je ono utemeljeno na našem zajedničarenju sa Bogom, jer je On, Bog, zajednički Otac svih ljudi.
Zato je svaki čovek bez obzira na rasu, narodnost, klasnu i svaku drugu različitost – moj brat ili sestra.
U tom saznanju treba imati u vidu da se Gospod neprestano svakom od nas lično obraća kao nekada nesrećnom Kainu i pita: Gde ti je brat? (Post 4, 9).
To do srži potresno pitanje i taj otrežnjujući Glas treba sa pažnjom i neprestano da osluškujemo u sebi da se, ne daj Bože, ne desi da ga potisne zaglušujuća buka vređanja, ponižavanja, mržnje i prezira bližnjeg, čiji užasni talasi putem društvenih mreža, ali i na ulicama naših gradova, neumitno zapljuskuju svakog od nas.
To pitanje koje svakome pojedinačno i lično postavlja sam Bog treba da nas podseća da smo, bez obzira na sve, dužni da se staramo o svojim bližnjima.
A moj neposredni bližnji jeste od Boga postavljen da kroz ljubav prema njemu svaki čovek bude moj bližnji; najpre onaj koji je u mojoj porodici, onaj koji je moj rođak, onaj koji je u mom komšiluku, onaj koji je pripadnik moga naroda.
Tek kroz podvig ljubavi u odnosu na te neposredne Bogom date bližnje mi postajemo sposobni da vidimo svakog čoveka, koji je ikona Božja, kao svoga bližnjega.
Treba da svaki dan bez odlaganja živimo tu istinu, da je živimo verom Jevanđelja Hristovog čija se suština sliva u dvostruku zapovest o ljubavi: prvu, koja je svecelosna ljubav prema Bogu, i drugu – da volimo bližnjeg svog kao sebe samog.
Samo tada će radost, ili mir, ili muka, ili tuga mog brata i sestre, biti moji, kao što će sve što mene snalazi biti njihovo. U ovoj misaonoj ravni iskrsava sva vapajna dubina sadržana u novozavetnim rečima velikog Svetog apostola Pavla: Molim vas pak, braćo, imenom Gospoda našega Isusa Hrista da ne budu među vama razdori, nego da budete utvrđeni u istom razumu i istoj misli! (1. Kor 1,10). Tako je pisao Sveti apostol Pavle hrišćanima u Korintu, a ja se osmeljujem da to isto poručim i ponovim svima nama, pripadnicima pravoslavnog srpskog naroda, ali i čitavom svetu. Podele svake vrste po veri, nacionalnosti, obrazovanju, imetku, društvenom položaju, političkim programima, desnima i levima, krivima i pravima, verovatno više muče nas negoli nekada hrišćane u Korintu. Svaka deoba, na bilo kojem stanovištu da je zasnovana, rađa svakovrsna nevaljalstva, od zavisti preko mržnje do neprijateljstava i razmirica.
Deobe su izvorište zla, a za njih je ohristovljeni um našeg naroda, ustima epskog pesnika rekao da zlo dobra doneti ne može!
Pojam slobode se za nas Srbe temelji na rečima Svetog apostola Pavla, da ga pomenemo još jedamput, koji poziva svakog čoveka rečima: Stojte u slobodi kojom nas Hristos oslobodi! (Gal 5,1) To je pre svega unutarnja, duhovna sloboda. Sloboda od greha.
Sloboda od egoizma, samoljublja i gordosti. Sloboda da budemo privrženi Hristu, Njegovoj neodoljivoj ljubavi, a kroz nju, tj. kroz Hrista, da budemo saučesnici u konačnoj pobedi nad đavolom, zlom i smrću kao najvećem našem trojedinom neprijatelju.
A šta to drugo može da znači nego da budemo nosioci izvorišta slobode u sebi. Utemeljitelj i nosilac te i takve slobode na bojištu je bio naš besmrtni Knez, velikomučenik kosovski Lazar.
Njegovom slobodarskim opredeljenjem nadahnjivan, naš narod je kroza svu svoju uglavnom mukotrpnu istoriju vojevao za slobodu ljudskog dostojanstva, za slobodu naroda, za slobodu zemlje koju mu je Bog dao i svaku drugu vrstu slobode koja je neupitni dar Božji, a time i neotuđivi imetak svakog čoveka.
Pošto sloboda u Hristu nema alternativu znamo i ispovedamo da je se ni za šta ne smemo i nećemo odreći.
I jedinstvo u Duhu Svetom i sloboda u Hristu neraskidivo su povezani u našoj srpskoj zastavi koja se odvažno vijori gde god nas ima i poručuje najpre nama, a onda i drugima:
Crvena je krvca bila za slobodu što se lila…
Plavo nebo kao sloboda, ideal je srpskog roda…
Belim mlekom majka mila i mene je zadojila…
Jedan venac tri su boje, trobojnica srpska to je:
crveno, plavo i belo, tim se diči srpstvo celo!
I ne samo diči, nego i obavezuje da je pred Bogom, svetim precima i potomcima čuvamo kao najvredniju vrednost i kao najveći dar, zenicu oka svoga.
Zato moleći se Gospodu da nas, i kad pokleknemo, nikad ne liši slobode kojom nas je oslobodio, kao i da svagda sabrani u jedinstvu Duha živimo u ljubavi, jedan od drugoga utvrđivani i svrstavani kao u ubojni red, dobro i duhovno i spasonosno kako je Sveti otac naš Sava odredio u svom Tipiku.
Tek tada, i isključivo tada, ima nade za nas, ima budućnosti za naš kršteni narod.
Samo takvim životnim principom neće biti među nama umišljeno privilegovanih sa jedne strane niti prezrenih i odbačenih sa druge, nego ćemo biti jedan i jedinstven blagosloveni narod Božji koji je prijatelj svakog čoveka i naroda.
















