Pravoslavni vernici danas slave Đurđić
Spska pravoslavna crkva i vernici danas proslavljaju Đurđić, praznik posvećen Svetom velikomučeniku Georgiju, koji se u našem narodu slavi dva puta godišnje.

Sveti Georgije, u narodu Sveti Đorđe, bio je rimski vojnik koji je otvoreno stao u odbranu hrišćanske vere u vreme progona hrišćana pod carem Dioklecijanom. Zbog odbijanja da se odrekne svojih uverenja, osuđen je na smrt i pogubljen 303. godine.
Njegove mošti kasnije su, prema predanju, prenete iz Nikomidije u Lidu u Palestini, za vreme vladavine cara Konstantina. Brojna čuda koja se vezuju za njegov grob, kao i verovanja o njegovim javljanjima ljudima koji mu se mole, doprinela su tome da Sveti Georgije vekovima zauzima posebno mesto među hrišćanskim svetiteljima.
U srpskoj tradiciji posvećena su mu dva velika praznika – Đurđić i Đurđevdan. Dok se Đurđevdan, 6. maja, vezuje za dan njegovog stradanja, Đurđić se obeležava u novembru. Razlikuju se i slavske ikone: na ikonama koje se koriste za Đurđić svetitelj je prikazan uspravno, sa mačem ili kopljem, dok je za Đurđevdan karakterističan prikaz Svetog Georgija na konju, u borbi sa aždajom.
Ovaj praznik ujedno označava početak Vučjih dana, odnosno mratinaca, koji traju do Mratindana, 24. novembra. Narodni običaji nalažu da se tokom tih dana iz kuće ništa ne pozajmljuje niti iznosi, da žene izbegavaju ručne radove, dok obućari i krojači ne rade. Prema verovanju, u tom periodu ne bi trebalo ni ići u lov na vukove.
Za mratince se vezuju i narodna predskazanja o vremenu. Magloviti dani najavljuju promenljivu zimu, dok vedro vreme, prema verovanju, nagoveštava jake hladnoće. U narodu se zato kaže da zima dolazi sa Đurđicem, a odlazi sa Đurđevdanom.








